Flora i fauna

Dobrodošli na moj blog

15.01.2019.

Majkomilapremila

Jedina konstanta mog zivota je cinjenica da iz godine u godinu biva sve gore i gore. I to nije receno samo zato jer se tako osjecam, zapravo se desavaju stvarna sranja i pun mi je kurac svega. Ova je najgora, a proslo je samo 15 kurcevih dana. Way more to go. Pitam se na koliko sam sihri nagazila kad je stalno nesto. Ma ja sam zen sta se sve desava, mila majka...

20.12.2018.

Bosco

Možda je tužno što u svoj tim bipolarnim poremećajima i ovisnosti pronalazim dobri stari osjećaj kuće i doma. Ali iskreno, ne bih ga mijenjala ni za 100 sretnijih života.

19.12.2018.

Lick my bloody pussy

U nasilju odrastes i nasilje ti postane potreba. Treba ti da nikad nikome nisi dobar, da se moras stalno pravdati i izvinjavati cak i onda kada je ocito da nisi kriv, treba ti da se tares i molis druge ljude da te vole, pristajes na mrvice paznje i dajes drob za nekog ko ti na kraju dana kaze da ga boli kurac, a oni pokoji trenuci kada ti se cini da su zahvalni sto si tu su praznici koje slavis i za koje se drzis onda dok tones pod njima.

08.12.2018.

Jebiga

Kako je nepojmljivo da nas je samo jedna odluka vodila u nekom smjeru. Da sam uradila sve isto uz jednu promijenjenu stvar, sve bi bilo drugačije. Da sam odabrala bilo šta drugo od onog što jesam. Gdje se vidim za 5 godina, a gdje želim da se vidim i sad i za 5 godina? Ko će ga znati.
Ništa mi više nema smisla, a ono što želim ne zavisi od mene, pa ako ne zavisi od mene same, da li je to zaista ono što želim? Ako to uključuje druge ljude, da li to suštinski dolazi od mene ili su to puste želje na koje se ne možeš osloniti jer im konce vuče neko dugi?
Ponekad ne znam da li mrzim sebe ili svoj život. Onda skontam da mrzim stvari koje ne mogu promijeniti. I ne mogu se pomiriti s tim. Ne zbog sebe koliko zbog svijeta oko mene. Možda bih se i mogla pomiriti da se ne osjećam samom na svijetu. Mada i ne želim da se više ikad osjećam drugačije. Moreš ti to, moraš ti to.

05.12.2018.

Idite psihijatru na vrijeme

Ti si neko ko živi na dubokom mračnom dnu i nećeš nikad isplivati. Neko si ko se na kraju sam ubije i za tebe nema drugačijeg rješenja.
Koliko god vidiš stvari koje moraš promijeniti i koliko god razumiješ odakle, zašto, kako ta toksičnost izlazi iz tebe, koliko god misliš se znao, toliko se ne znaš promijeniti. Svaki put kada poredaš stvari u glavi i znaš kako treba da se ponašaš; kako želiš da se neko drugi ponaša prema tebi, ti ćeš raditi kontra.
Uvijek ćeš naći način da povrijediš i sebe i druge da bi imao razloge za drame i duge romane o tebi, jer se ipak uvijek radi o tebi, o tome kako si ti izmorena duša, ali te ipak neko voli i daje ti hiljaditu šansu.
Samo je bitan krug u kojem se vrtiš sam oko sebe, mali tužni depresivni krug bez kojeg ne znaš živjeti. I dok se ne uništiš do kraja nećeš prestati. A gdje je kraj?

19.11.2018.

Corner

Želje su ti mrtve, stoje negdje u zadnjem kutu svijesti kao prikaze onog što si nekad bila. Ali nema više ničega, apsolutno. Tvoje moranje, potreba da si u tome, želja, fokus i osjećaj postojanja, ljepota i ljubav, zanos koji te je budio i nosio, nema ništa. Stvari su uredno pospremljene i kupe prašinu dok ti sjediš pored njih i gubiš vrijeme. Nemaš više esencijalnosti.

Ostavila si sve i jedan vrijedan razgovor i iskrene ljude zarad površnosti drugih i omanjih komplikacija koje nisi znala riješiti jer nemaš karakter da staneš i usprotiviš se. Ne služiš nikome, ne služiš onome kome si trebala, i džabe se tješiš da je bilo onako kako je trebalo biti kad je moglo biti i bolje.

Nemaš pojma gdje goniš, ne možeš nigdje ni goniti kada si u raspalom bolnom tijelu koje te ograničava na sjedenje u kući, ali si ipak dopustila da maštaš kako ćeš nekad nešto i imati u životu, samo da se opet razočaraš. Maštaš, a nemaš snage ni za obični posao kasirke, ali hoćeš, imati ćeš kućicu kraj rijeke i obitelj.

Iako si totalno dezorijentirana, emocionalno nestabilna i potpuno nespremna osoba i za šta u životu, ipak si odlučila pustiti još nekog u sav taj nered, zapravo jesi li odlučila? Budimo iskreni, nisi očekivala ono što si htjela, ali evo tu si ipak, a nisi sigurna da li je to ono što zapravo želiš, niti da je ono što ti treba, niti koliko je stvarno. Ne znaš više ništa ni procijeniti.

Na to sve, imaš onaj jedan bug u glavi koji te ćini kvarnom, ali ne daj Bože da uradiš ispravnu stvar jer su bitniji sebični razlozi malog fragilnog ega i romantična simbolična poezija koju je tvoj um iscenirao, nego tuđi osjećaji i moralnost, jer ti odavno nisi ni ispravna ni moralna, niti si išta od čovjeka. I uopće nije bitno da li je to sitnica ili ne, suština je da je pogrešno.

03.11.2018.

Dječak iz vode.

Uspio si roditi ljubav u ovom mrtvom, varljivom tijelu dok je maštalo o nekom drugom pored tebe, a istina je da te trebam kao što Lejla treba Kajsa.
U sebi nosiš lijek moje boljke; ti si moja boljka, i ne treba mi više od života. Ne nosim te u budućnost, to je zamka. Budućnost je put u smrt, a mi imamo samo jedno vrijeme i kraj ljeta.
Nije li posebnije ovako; lako je voljeti prvu ljubav i živjeti njenu bol, šta je s ljubavlju nakon toga? Ona je opreznija, plašljivija, tiša i drži oči otvorenim; ona je odabir, svjesno padanje u istu provaliju, ponovno rađanje i davanje regenerisanih dijelova, a želim da ti dam sve; imam potrebu da ti dam. Boli me.

21.10.2018.

Seraz jer puno sere

Puno je toga što se dešava, a mozak ne može procesirati kako treba. Važne stvari ostavljam po strani misleći da će se samo od sebe riješiti jer Bože sačuvaj da sjednem, razmislim o problemu i riješim ga. čekati, čekajući godoa, i čekajući mene. Tako nekako...
Sve ću zasrati, ko da gledam.

16.10.2018.

?

Ponađeš tračak nade u polju tuge. Kako se nešto što si oduvijek htio pretvori u nešto čega se plašiš i ne želiš? Možda si ti genetski modificirana biljka koja može preživjeti samo na neplodnom tlu.

08.10.2018.

Da mi je znati

Ti tražiš utjehu u inatu. Ideš, moliš Boga da ti neko kaže da nešto/neko nije za tebe, da možeš i bolje, pa da imaš neki ujeban razlog zašto da se prikačiš za tu ideju, jer je tvoja poetična duša satkana od inata i loših izbora - jedine životne avanture koje poznaješ, jer se u dubini duše zapravo plašiš nečeg normalnog što bi moglo opstati i storiti temelj s tvojim korijenjem.

I u tome je čitava tvoja filozofija.

Svoje anksioznosti i napade panike kriješ lažima, jer kako da u ovim godinama kažeš nekome da ne želiš imati dodira s drugim ljudskim bićima, kako da kažeš svoje strahove i ispadneš mala plašljiva srnica?

Iako mrziš kad ti neko u sred rasprave kaže ''dobro'' i okrene glavu, to je upravo što ti sama radiš, jer nikad nisi naučila reći ono što misliš naglas. A svaki put kad si rekla ispalo je bolje za tebe.

Misliš da tražiš neku alfu koja će znati šta želi i boriti se za to jer ne želiš nekog slabića koji će te podsjećati na oca, ali zapravo ideš ka emocionalno nedostupnim agresorima koji liče na tvoju majku, kao bježiš od tog svijeta, a zapravo sama sebi kopaš grob.

I niko nikad neće biti toliko dobar koliko ti možeš biti loša jer ćeš uvijek, uvijek, uvijek izabrati ono što nije za tebe i opeći se, pa se tješiti da je to bila još jedna lekcija u životu iz koje opet nećeš ništa naučiti, dijete drago, je li bitnije ono što ti je potrebno ili ono što želiš, a ne znaš koliko ono što ti je potrebnije može biti ljepše od želja koje sebi namećeš.


Stariji postovi