Flora i fauna

Dobrodošli na moj blog

12.09.2018.

a šta da radim?

Od toliko toga što me ispunjavalo i činilo sretnom, ostala sam na minimalizmu; drkanje, hrana, piće i lake droge, s tim da se mogu halaliti s pićem, lakim drogama i zabavnom hranom jer sam sama sebi ućerala s pretjerivanjem u svemu tome.
Tako da, ostaje mi drkanje kao nepresušni izvor sreće. Al' je i on presušio, jer ne pamtim kad sam zadnji put drkala.

Mislila sam da će me saznanje progutati, da neću preživjeti toliku hladnoću, ali se ispostavilo da mi je to bio najbolji dan u životu. Jer kad istinski shvatiš, na jezi vlastite kože, šta znači biti sam, sam samcat; sam bez roditelja, prijatelja, kurca, palca, poslije toga ti je sve lakše.

Možeš ljubiti koga poželiš, možete se maziti bez težine pitanja "šta ćemo sutra", jer sutra ne postoji i ko zna gdje ćete biti, možeš biti gdje god da jesi bez očekivanja, možeš biti slobodan i raditi šta god te volja i živjeti nekim lakšim životom, koliko sam sebi dopustiš.

Nisi nužno sretnija osoba, ali jesi lakša. I nisam htjela govoriti o tome, već o nekoj drugoj spoznaji, ali...

09.09.2018.

Novi dan nova nafaka post shit hoping

Je li postoji neki paralelni univerzum gdje osoba zna cijeniti kada kažeš ''izvini,žao mi je, šta mogu učiniti da se iskupim'' čak i ako nema potrebe da se izvinjavaš jer je svako slobodan da odlučuje kako hoće i tuđa očekivanja nisu tvoj problem, ili ne znam, ili sam ja baš šupak i trebam više paziti na druge?
Odnosno, trebam više paziti na koga pazim? Ali kako da pazim na nekog ako sam nesigurna u to koliko neko drugi misli na mene? Ustvari, ako sam sigurna u to da neko drugi ne misli na mene u jednakoj mjeri u kojoj ja mislim za tog istog?
Ne mogu to više sebi dopustiti, neka se neko drugi trudi za mene prvo, isplatit će mu se svakako. Al' neće niko, jer svako misli ovako i zato smo sjeban narod, niko ne bi ništa prvi, žalosni mali ljudi..

Čitava sedmica i malo prije toga je sve posrano, sve ide kako ne treba ići i ni za šta se ne mogu uhvatiti, a na kraju dana ja budem kriva svakome za sve, jer što da ne, mora neko. Dežurni klaun na dužnosti.

I što se mora praviti drama oko izlazaka kad ionako izlazite sa mnom jer nemate s kim boljim i svakako nikome nije toliko stalo da provodi vrijeme sa mnom? Što se moram osjećati ko da sam u nekoj glupoj teenage drami, de ljudi saberite se???

Voljela bih da ljudi mogu vidjeti koliko ne cijene ono što imaju, koliko uzimaju zdravo za gotovo neprocijenjive stvari, ali ne mogu ni sebe dovesti u red, kamoli nekog drugog.

29.08.2018.

idontwannabeyouanymore

Koliko moraš biti psihički sjeban da uživaš u toj boli, da te pali kada radiš nešto protiv sebe i cerekaš se sam sebi u facu dok glumiš sopstvenu hodajuću karikaturu i govoriš da ti se jebe za svim? Želiš da se mučiš, da puziš za onim za čim žudiš, da budeš na dnu, da se poljevaš rakijom i pjevaš pjesme iz djetinjstva. Samo bih voljela da je malo stvarnije, ali vidim zašto nije. It breaks my broken heart. Samopoštovanje, ver ar ju?

27.08.2018.

Taoc i palčica

Jedan od savjeta što sam dobila je da u ljubavi nema kalkulisanja. I to je tako banalna stvar, ako ćeš kalkulisati sjedi u kući, ako nećeš izađi s osobom, a svaki novi izlazak je novo kalkulisanje, i par dejtova nisu veza, to što volite X istih stvari vas ne čini srodnim dušama, i nikad, nikad, nikad ne možeš znati koliko će potrajati i kako će biti, i zato sinko ostavi očekivanja iza sebe, i neka ti svaki izlazak bude neka nova avantura, i ne očekuj, ne očekuj da će zaboraviti sve prije tebe, da ćeš biti jedina osoba kojoj će se javiti, ne očekuj da će se zaljubiti u tebe onda kada i ti u njega, i ne stavljaj težinu na suviše tanak led, propast će sve.

Osim toga, pretjerala sam toliko da me je čak i sramota pričati ljudima šta sam radila od sebe zadnjih mjesec dana. Tijelo mi je par puta otkazivalo, al udari opet i opet. Zaboraviš da nisi neki istrenirani bajo osamdesetpetokilaš sa dva metra u sebi već da si isprdak iz materine utrobe od metar i žilet koja je na sve živo osjetljiva, pizdica mala, ne možeš toliko seljanko, uspori, uspori, uspori.
Ima nešto uzbudljivo u tome kada si na granici otkazivanja i svaki organ ti je težak i boli te, a ti lebdiš i ne osjetiš udove osim onih laganih trnaca, ali de dijete, ima još do kluba 27.

Pored iznešenog, mislim da sam dotakla vrhunac socijalnog awkwardisanja, bravo ja, pomjeram si granice. Kako me je bilo sramota, a što me više držalo da me sramota, to sam gore radila, skoro pa sam pobjegla s lica mjesta, tako mi je malo nedostajalo da samo ustanem i odem jer mi je previše, previše mi je šutjeti i sjediti među random ljude na koje smo naletili, tačno sam se začudila što sam se tako osjećala.
A ustvari to nije bilo zbog njih, nego zbog tebe, eto, ti si učinio da se loše osjećam, ustvari ne ti nego moje očekivanje koje sam zaboravila ostaviti kod kuće, ostavi očekivanje ponesi kompleks i nećeš se razočarati.
I što je gore, ne mogu to zaboraviti, ali opet mi je drago što me druga osoba razočarava, makar sam promijenila glumca, to je za mene čak i uspjeh. Jadnica

26.08.2018.

ja sam budućnost

ne znam eto, ali dosta mi je. Daleko od toga da sam neko sunašce ili vunderkid kojeg bi svako poželio, ali neće se više niko derati na mene pa da si me rodila/napravio još 100 puta. Ma sve i da sam kriva, neka sam, ako ćeš se derati i ja ću. Dosta je meni mene, a tek vas drugih.

25.08.2018.

Upiškila

Boli me ova dragost u grudima, sve nešto nemam mjesta za svu tu energiju koja mi nadolazi, steže me, kao da nije sreća, kao da je tuga, a svakako jedno ne može bez drugog, i istog onog trena kada uživam u sadašnjosti mozak mi procesira budućnost, a baš tu me i zaboli, i sve me prožima, i svaka sitnica ima svoj žig koji osjetim ispod kože, i želim da sve to osjetim, da me digne i onda spusti još jače, ovakva bol mi paše, oh may dear, pa ti si se.....

19.08.2018.

Ljubav ne treba boljeti

We choose people based on the lessons that our souls need to learn without realizing that it’s usually those difficult lessons we need to experience the most.

We can’t be changed by ease and we can’t have our minds broken open by the mundane—instead it can only happen when we are left with nothing but ourselves and our regrets.

Maybe there is no such thing as a mistake if we indeed needed it to learn more about who we are and how we love, but still there are those loves we wish we could rewind and just take back. The ones whose endings were too painful for us to want to permanently claim as part of our history.

But no matter how much we wished that this love was something other than what it was, it will never change the reality that the only reason we needed this love in our lives was to break our hearts.

The thing is, we need that big mistake to help propel us toward the love of our life.

We always have the choice to stay in a relationship that is a constant battle of wills and ideals. Yet, no matter how many times we hope it will end differently, or just maybe work this time around—it never does.

This is because it’s not meant to.

Our mistake is meant to end, usually bitterly, and often catastrophically. Its purpose is to rock us to our core and challenge our very self and our beliefs about love.

We are meant to question what went wrong, and to wonder what love really means to us. This isn’t an overnight process , but one that we need to take the time to immerse ourselves in until we no longer hide from the truth that our hearts whisper.

It’s a state of healing that lets us know that we can send someone our love, but we can also walk away with our heads high and our faith strong knowing that we haven’t messed up the best thing we ever had.

Because the love of our life is out there waiting for us and when we meet there will be no question about why we needed to have our hearts broken in the way we did.

There won’t be battles to conquer, or qualities to be changed. There won’t be unfulfilled needs, or drama around every corner. In reality, this love is going to show us why none of our previous relationships worked out.

Because all along they were only leading us to this—the person who was created just for us, and somehow through the meandering paths that life takes, ended up not being perfect, but still being perfect for us.

Our worst mistake and our deepest heartbreak is only meant to help lead us to the love of our life—because without it, we might never know what that actually looks like.

The love of our life only comes when we are ready for it. When we have broken apart who we thought we should be and instead embraced who we are. This love only appears when we have gained the ability to believe that we deserve what we want.

The love of our life won’t look or feel like anything we’ve ever experienced. It might come softly, or it might even enter as a wrecking ball. It may come dressed as friendship, or perhaps something so hot we thought for sure we would get burned. But, because of that great mistake we are not the same people we once were, so we will approach love differently as well.

19.08.2018.

i tako

Prži, but it feels good. Učim se ;)

16.08.2018.

Bare i močvare

Pola života sam krivila Boga, pola sebe, pa onda i sve oko sebe. I dosta mi je i mene i svih ostalih. Nemoj ovo, to je za tvoje dobro, nemoj s tim, nemoj ovako, nemoj me jebati u mozak pls. Nismo isti. Ja sam možda gluplja i nemoralnija, šupak od čojka, al' nemojte me praviti da sam ono što nisam. Yap, ja sam taj što se uradi, ja sam taj što se jebe s čojkom kojeg voli, ja sam taj koji ne može mirno sjediti i što je bezobrazan jer te ne sluša, ja sam taj što ne priča sa pola familije, ja sam taj suicidalsita, ja sam taj što ću ti reći da neću a hoću, ja sam taj što za sve ima odgovor i arguemnt, ja sam to malo nedokazno derište i taj što lupa glavom od zid svaki put, ja sam taj klaun u kojeg svi bulje, ja sam sve to i još mnogo gore i manite me se i gledajte svoja posla. Znam ja i sama šta nije dobro za mene, bat aj lajk to plej vit fajr n living on d edž.

12.08.2018.

nisam mislio na to

ponekad volim zamisliti da postojim u više paralela, u različim stvarnostima, u različitom vremenu, ali ne kao X mene istih, nego jedna jedina, da postoji više svijesti i da sve to radi na neki drugačiji način nego što mi znamo, ali šta god

upoznala sam svoju divlju, slobodnu mušku verziju i malo je tužno što znam da ne bih drugačija završila, i da je Mršavi pas indeed moja životna i da bolje ne znam
družimo se, i nikako ne mogu dokučiti kakvu vrstu energije osjećam, i da li mi ista treba ili me odbija, varira iz krajnosti u krajnnost, ali kako god, znam da nije dobra na kraju dana

između ostalog, moj introvertni guz je izlazio i pio 6 noći zaredom, spavao jako malo i evo otkazuju mi dijelovi tijela, al neka, nek' se cura provela, puštam hedonistu da zadovolji svoje potrebe, a slađe je drkati kada si pjan svakako

isto tako, fascinantno je kako se uskladimo i kako vrijeme postane nebitno, jer kako urban kaže, imam vodeno srce, i iako to nema veze što godine i minute ne znače ništa, da se vratim na misao, otkako smo se posvađali nisam gledala kada si zadnji put bio online, niti sam imala potrebu, al' neće vrag nego ovu koju noć moram pogledati, i eto i ti mi baš jučer, nakon toliko vremena, ostaviš seen, osjećam se počašćeno,ipak sam mislila da si obrisao čitav razgovor, mene bi nerviralo da mi stoji ono (1) nepročitana poruka toliko dugo, ali svaka čast kada si izdržao, i molim te nemoj više dolaziti s idejama da se pomirimo, mi smo svoju povratnu kartu uništili prošli put, a ja kakva sam budala pristala bih opet na sve, ali neće te izliječiti onaj ko te uništi, neće ostati onaj koji je već jednom otišao, i to ne samo jednom, grdna moja rano, drži se ti svog puta i traži sreću negdje drugo,

pored toga, dopustila sam sebi da otvorim opcije prema drugim ljudima u različitim oblicima, jer vidim da moja monogamija i ljubav za cijeli život ne pije vode, pobogu dijete, pa čak i u Džennetu muškarci dobiju dvije, šta dalje da pričamo, upoznali smo se i otkrili da tu ima konekcije, dopustili da bude sve otvoreno i prirodno, ljubit ćemo se i pričati o drugim ljudima što ih želimo, i sasvim mi je okej, nije da su mi čisti emotivni putevi

uzdaj se u se i u svoje kljuse, nazdravi i živio


Stariji postovi