Flora i fauna

Dobrodošli na moj blog

14.11.2018.

PMS povraćotina

Ne puštaš mi ruke iz ruku, ljubiš prst po prst dok pričaš kako je bilo na poslu, a ja i dalje ne mogu odbaciti pomisao da neku tamo voliš više nego mene.
Govoriš da me voliš i izbijaš mi zrak dok me grliš, a ja i dalje mislim da to govoriš tek tako u momentu i da ima neko prije mene, koga ćeš uvijek više voljeti i šutati dok ležimo zajedno.
S njom si dijelio život, a sa mnom dijeliš samo par sati nekoliko dana u sedmici. I nije bila samo jedna.

I jeste, to je mali nesigurni ego, ali ipak mislim da zaslužujem da me držeći za ruku otpratiš do kuće, iako znam da da nisi ništa odmorio i da moraš ustati za par sati i biti na nogama 8 sati i više, a treba ti još sat vremena da se vratiš nazad, nema veze što te sve živo boli, treba da me vodiš do kraja jer je kasno i jer ću pomisliti da me se sramiš.
(I ako si njima mogao objavljivati pjesme i reagovati na slike, meni možeš barem staviti obični lajk, iako znam da si se promijenio i da ti je to nebitno, i da treba biti nebitno, ali eto rekla sam i bitno je.)

A ironijo života mog, pa ja tvog prethodnika nisam držala za ruku dok smo hodali cestom, a voljela sam ga, voljela i više nego što ću ikad ikog. A ipak, nikad više ne bih bila s njim, i ne bih te mijenjala ni za koga.
I volim te iako sam voljela i prije tebe i znam da prošlost nema apsolutno nikakve veze sa životom, znam i da je ljubav bez ega, a evo opet mu dopuštam da mi narušava mir.
A možda i ne bi to bilo tako da smo od početka bili ispravniji jedno s drugim, ali oboje smo pomalo krivi.

Pitam jesu li i drugi ljudi ovakvi

03.11.2018.

Dječak iz vode.

Uspio si roditi ljubav u ovom mrtvom, varljivom tijelu dok je maštalo o nekom drugom pored tebe, a istina je da te trebam kao što Lejla treba Kajsa.
U sebi nosiš lijek moje boljke; ti si moja boljka, i ne treba mi više od života. Ne nosim te u budućnost, to je zamka. Budućnost je put u smrt, a mi imamo samo jedno vrijeme i kraj ljeta.
Nije li posebnije ovako; lako je voljeti prvu ljubav i živjeti njenu bol, šta je s ljubavlju nakon toga? Ona je opreznija, plašljivija, tiša i drži oči otvorenim; ona je odabir, svjesno padanje u istu provaliju, ponovno rađanje i davanje regenerisanih dijelova, a želim da ti dam sve; imam potrebu da ti dam. Boli me.

21.10.2018.

Seraz jer puno sere

Puno je toga što se dešava, a mozak ne može procesirati kako treba. Važne stvari ostavljam po strani misleći da će se samo od sebe riješiti jer Bože sačuvaj da sjednem, razmislim o problemu i riješim ga. čekati, čekajući godoa, i čekajući mene. Tako nekako...
Sve ću zasrati, ko da gledam.

16.10.2018.

?

Ponađeš tračak nade u polju tuge. Kako se nešto što si oduvijek htio pretvori u nešto čega se plašiš i ne želiš? Možda si ti genetski modificirana biljka koja može preživjeti samo na neplodnom tlu.

08.10.2018.

Da mi je znati

Ti tražiš utjehu u inatu. Ideš, moliš Boga da ti neko kaže da nešto/neko nije za tebe, da možeš i bolje, pa da imaš neki ujeban razlog zašto da se prikačiš za tu ideju, jer je tvoja poetična duša satkana od inata i loših izbora - jedine životne avanture koje poznaješ, jer se u dubini duše zapravo plašiš nečeg normalnog što bi moglo opstati i storiti temelj s tvojim korijenjem.

I u tome je čitava tvoja filozofija.

Svoje anksioznosti i napade panike kriješ lažima, jer kako da u ovim godinama kažeš nekome da ne želiš imati dodira s drugim ljudskim bićima, kako da kažeš svoje strahove i ispadneš mala plašljiva srnica?

Iako mrziš kad ti neko u sred rasprave kaže ''dobro'' i okrene glavu, to je upravo što ti sama radiš, jer nikad nisi naučila reći ono što misliš naglas. A svaki put kad si rekla ispalo je bolje za tebe.

Misliš da tražiš neku alfu koja će znati šta želi i boriti se za to jer ne želiš nekog slabića koji će te podsjećati na oca, ali zapravo ideš ka emocionalno nedostupnim agresorima koji liče na tvoju majku, kao bježiš od tog svijeta, a zapravo sama sebi kopaš grob.

I niko nikad neće biti toliko dobar koliko ti možeš biti loša jer ćeš uvijek, uvijek, uvijek izabrati ono što nije za tebe i opeći se, pa se tješiti da je to bila još jedna lekcija u životu iz koje opet nećeš ništa naučiti, dijete drago, je li bitnije ono što ti je potrebno ili ono što želiš, a ne znaš koliko ono što ti je potrebnije može biti ljepše od želja koje sebi namećeš.

12.09.2018.

a šta da radim?

Od toliko toga što me ispunjavalo i činilo sretnom, ostala sam na minimalizmu; drkanje, hrana, piće i lake droge, s tim da se mogu halaliti s pićem, lakim drogama i zabavnom hranom jer sam sama sebi ućerala s pretjerivanjem u svemu tome.
Tako da, ostaje mi drkanje kao nepresušni izvor sreće. Al' je i on presušio, jer ne pamtim kad sam zadnji put drkala.

Mislila sam da će me saznanje progutati, da neću preživjeti toliku hladnoću, ali se ispostavilo da mi je to bio najbolji dan u životu. Jer kad istinski shvatiš, na jezi vlastite kože, šta znači biti sam, sam samcat; sam bez roditelja, prijatelja, kurca, palca, poslije toga ti je sve lakše.

Možeš ljubiti koga poželiš, možete se maziti bez težine pitanja "šta ćemo sutra", jer sutra ne postoji i ko zna gdje ćete biti, možeš biti gdje god da jesi bez očekivanja, možeš biti slobodan i raditi šta god te volja i živjeti nekim lakšim životom, koliko sam sebi dopustiš.

Nisi nužno sretnija osoba, ali jesi lakša. I nisam htjela govoriti o tome, već o nekoj drugoj spoznaji, ali...

09.09.2018.

Novi dan nova nafaka post shit hoping

Je li postoji neki paralelni univerzum gdje osoba zna cijeniti kada kažeš ''izvini,žao mi je, šta mogu učiniti da se iskupim'' čak i ako nema potrebe da se izvinjavaš jer je svako slobodan da odlučuje kako hoće i tuđa očekivanja nisu tvoj problem, ili ne znam, ili sam ja baš šupak i trebam više paziti na druge?
Odnosno, trebam više paziti na koga pazim? Ali kako da pazim na nekog ako sam nesigurna u to koliko neko drugi misli na mene? Ustvari, ako sam sigurna u to da neko drugi ne misli na mene u jednakoj mjeri u kojoj ja mislim za tog istog?
Ne mogu to više sebi dopustiti, neka se neko drugi trudi za mene prvo, isplatit će mu se svakako. Al' neće niko, jer svako misli ovako i zato smo sjeban narod, niko ne bi ništa prvi, žalosni mali ljudi..

Čitava sedmica i malo prije toga je sve posrano, sve ide kako ne treba ići i ni za šta se ne mogu uhvatiti, a na kraju dana ja budem kriva svakome za sve, jer što da ne, mora neko. Dežurni klaun na dužnosti.

I što se mora praviti drama oko izlazaka kad ionako izlazite sa mnom jer nemate s kim boljim i svakako nikome nije toliko stalo da provodi vrijeme sa mnom? Što se moram osjećati ko da sam u nekoj glupoj teenage drami, de ljudi saberite se???

Voljela bih da ljudi mogu vidjeti koliko ne cijene ono što imaju, koliko uzimaju zdravo za gotovo neprocijenjive stvari, ali ne mogu ni sebe dovesti u red, kamoli nekog drugog.

29.08.2018.

idontwannabeyouanymore

Koliko moraš biti psihički sjeban da uživaš u toj boli, da te pali kada radiš nešto protiv sebe i cerekaš se sam sebi u facu dok glumiš sopstvenu hodajuću karikaturu i govoriš da ti se jebe za svim? Želiš da se mučiš, da puziš za onim za čim žudiš, da budeš na dnu, da se poljevaš rakijom i pjevaš pjesme iz djetinjstva. Samo bih voljela da je malo stvarnije, ali vidim zašto nije. It breaks my broken heart. Samopoštovanje, ver ar ju?

27.08.2018.

Taoc i palčica

Jedan od savjeta što sam dobila je da u ljubavi nema kalkulisanja. I to je tako banalna stvar, ako ćeš kalkulisati sjedi u kući, ako nećeš izađi s osobom, a svaki novi izlazak je novo kalkulisanje, i par dejtova nisu veza, to što volite X istih stvari vas ne čini srodnim dušama, i nikad, nikad, nikad ne možeš znati koliko će potrajati i kako će biti, i zato sinko ostavi očekivanja iza sebe, i neka ti svaki izlazak bude neka nova avantura, i ne očekuj, ne očekuj da će zaboraviti sve prije tebe, da ćeš biti jedina osoba kojoj će se javiti, ne očekuj da će se zaljubiti u tebe onda kada i ti u njega, i ne stavljaj težinu na suviše tanak led, propast će sve.

Osim toga, pretjerala sam toliko da me je čak i sramota pričati ljudima šta sam radila od sebe zadnjih mjesec dana. Tijelo mi je par puta otkazivalo, al udari opet i opet. Zaboraviš da nisi neki istrenirani bajo osamdesetpetokilaš sa dva metra u sebi već da si isprdak iz materine utrobe od metar i žilet koja je na sve živo osjetljiva, pizdica mala, ne možeš toliko seljanko, uspori, uspori, uspori.
Ima nešto uzbudljivo u tome kada si na granici otkazivanja i svaki organ ti je težak i boli te, a ti lebdiš i ne osjetiš udove osim onih laganih trnaca, ali de dijete, ima još do kluba 27.

Pored iznešenog, mislim da sam dotakla vrhunac socijalnog awkwardisanja, bravo ja, pomjeram si granice. Kako me je bilo sramota, a što me više držalo da me sramota, to sam gore radila, skoro pa sam pobjegla s lica mjesta, tako mi je malo nedostajalo da samo ustanem i odem jer mi je previše, previše mi je šutjeti i sjediti među random ljude na koje smo naletili, tačno sam se začudila što sam se tako osjećala.
A ustvari to nije bilo zbog njih, nego zbog tebe, eto, ti si učinio da se loše osjećam, ustvari ne ti nego moje očekivanje koje sam zaboravila ostaviti kod kuće, ostavi očekivanje ponesi kompleks i nećeš se razočarati.
I što je gore, ne mogu to zaboraviti, ali opet mi je drago što me druga osoba razočarava, makar sam promijenila glumca, to je za mene čak i uspjeh. Jadnica

26.08.2018.

ja sam budućnost

ne znam eto, ali dosta mi je. Daleko od toga da sam neko sunašce ili vunderkid kojeg bi svako poželio, ali neće se više niko derati na mene pa da si me rodila/napravio još 100 puta. Ma sve i da sam kriva, neka sam, ako ćeš se derati i ja ću. Dosta je meni mene, a tek vas drugih.


Stariji postovi